Ivan Sokolić: Veliki vinogradarsko-vinarski leksikonekološko vinogradarstvo
(grč. oikos = kuća, logos = govor), dio znanosti o odnosu živih bića i okoliša u vinogradarstvu. S obzirom da na odnos fizičkog okruženja i živih bića (tzv. ekosustav) sve više utječe čovjek, (općenito svojim aktivnostima, ali i u vinogradarstvu uporabom kem. sredstava u zaštiti i na druge načine), sve su češća upozorenja stručnjaka koji se bave ovom biološkom znanošću (ekolozi, toksikolozi, hidrolozi...) o potrebi sprječavanja takvih štetnih postupaka, o značaju preventivne zaštite i nužnosti unapređenja ekološke svijesti pučanstva. U e. v. težište zaštite je na sadnji otpornih sorata, (među kojima se posebno ističu križanci američke i europske loze od kojih su neki kakvoćom grožđa i vina ravni europskim sortama), zatim podizanju vinograda na izrazitim vinogradarskim položajima (na kojima se bolesti rjeđe pojavljuju ili su slabijeg intenziteta), te primjeni odgovarajuće ampelotehnike i agrotehnike (manjoj bujnosti, što podrazumijeva i manju gnojidbu naročito s dušičnim gnojivima čime se postiže prozračnost sklopa). Umjesto kem. organskih i često vrlo toksičnih preparata (insekticida, fungicida itd.) s dugom karencom, preporučuju se parafinska ulja, kalijev sapun, natrijev i kalijev silikat, pripravci na bazi propolisa, te razni biljni ekstrakti, čajevi te drugi preparati na biljnoj osnovi poput piretrina, prirodnog insekticida koji se dobije iz cvijeta buhača (Chrysanthemum cinerariefolium), a koji je kemijski derivat izoprena. Vjerujući u moć prirodnih tvari s fungicidnim učinkom (u tzv. botaničke pesticide, među koje se uvrštavaju i pripravci izrađeni iz preslice, češnjaka, kore quasije i drugih biljaka), i u ravnotežno stanje što se postiže polikulturom i plodoredom (poglavito zatravljivanja vinograda, opravdano tvrdeći kako je upravo „zatravljivanje nosivi stup ekološkog vinogradartva“ i sl.), već su postignuti značajni rezultati u e.v.. Ipak valja istaći da se upotrebom propisima dopuštenih zaštitnih sredstava ne omogućava sigurna i potpuna obrana od bolesti i štetnika i da su u tom smislu ulaganja i rada i sredstava veća, a proizvodnja manja, pa su stoga cijene eko-živežnih namirnica veće. Uz potporu države (u 2004. god. 3000 Kn/ha), i veće prodajne cijene, na organiziranom tržištu (kakvo kod nas nažalost još ne postoji), to se u mnogim razvijenim sredinama uspješno rješava. Zakonska regulativa i podzakonski akti o ekološkoj poljoprivredi u RH donijeti su 2001., odn. 2002. godine, a njihovu provedbu, kod proizvođača koji se namjeravaju baviti e. v., nadzire šest, od države ovlaštenih, nadzornih stanica, od kojih su samo dvije, za sada, ovlaštene za izdavanje potvrdnica (to su Biopa Osijek i Agribiocert Omišalj), i u ime države odobravaju korištenje zaštitnog znaka, čime uz proizvođača, jamče da je proizvod ekološki ispravan.
ekovino
je oznaka vina proizvedenog u skladu pravila (koja je osmislio Rudolf Steiner iz Austrije), a prema kojima se zaštita v.l. od bolesti i štetnika smije provoditi samo nepesticidnim sredstvima i u kojima nije dopuštena uporaba nekih umjetnih gnojiva i td. Nadzor proizvodnje e. v. (a jednako tako i drugih eko-živežnih namirnica) kod nas obavlja ovlaštena organizacija (npr. Udruga za organsko-biološku proizvodnju Biopa Osijek i Agribiocert Omišalj), s tim da se potvrdnica za označavanje proizvoda i zaštitni znak (u ovom primjeru vina) kao ekološki ispravnog daje proizvođaču koji je u cijelosti udovoljio pravilima kroz tri ili pet godina uzastopnog nadzora. Razumljivo, nadzor proizvodnje i preradbe se nastavlja i nakon stečenih prava kako bi se za određenu godišnju proizvodnju, ako se pravilima udovolji, steklo i dalje pravo za označavanje. Prvi proizvođač ekovina u RH (proglašen 2003. god.) je obiteljsko gospodarstvo Branka Čegeca iz sela Marinovci, Sv. Ivan Zelina.
Više o ekološkom vinogradarstvu, integralnom vinogradarstvu, biološkom vinogradarstvu možete pročitati u "Velikom vinogradarsko-vinarskom leksikonu".
U južnim vinogorjima Hrvatske samo što nije započela vegetacija vinove loze. Jedna od najopasnijih bolesti vinove loze, a koju upravo sada valja suzbijati je.
crna pjegavost
(ekskorioza ili fomopsis), bolest v. l. koju uzrokuje gljivica Phomopsis viticola napadajući sve dijelove loze i uzrokujući slabljenje, a nerijetko i potpuno propadanje čokota. Napadaj ove kod nas sad već vrlo raširene bolesti najlakše se zapaža na rozgvi koja je djelomice ili na cijeloj površini pokrivena sivo-bijelom prevlakom i crnim točkicama. Bolest se najčešće prenosi zaraženim cjepovima, a primijećeno je da više stradaju trsovi koji rastu na tlima deficitarnim s hranivima. Isto tako, bolest se brže razvija na tlima s puno dušika. Prema nalazima vinogradarskih stručnjaka neke su sorte više, druge manje otporne na pojavu eskorioze. Među manje otporne uvrštavaju se i vinski kultivari malvazija, frankovka i žilavka. Sprečavanje širenja provodi se strogim nadzorom cijepova i izborom zdravih plemki. Nakon rezidbe loze u vrijeme mirovanja vegetacije preporuča se njeno iznošenje i paljenje. Znajući da se jednom zaražen vinograd teško liječi, preporuča se i preventivna zaštita neposredno pred kretanje loze (npr. bakrovim dithanom i dr. sredstvima), i ponovljenim prskanjem još bar dva puta i to jednom u stadiju zelenog pupa, a drugi puta u stadiju zelenog listića (tada npr. sa 0,3% Cupramix ili 0,4% Champion, i sl.) Ako je bolest uočena, tada valja provoditi liječenje i to po završenoj vegetaciji (bakrovim sredstvima poput bordoške juhe, bakrovim hidroksidom i dr. pripravcima), s tim da ta prskanja valja ponoviti tik pred ponovo kretanje loze (također prskanjem svih nadzemnih dijelova) bakrovim preparatima (2% bordoška juha ili Cuprablau) kojima se dodaje močivi sumpor (npr. Chromosul 80 i dr.). Tim se pripravcima obično dodaju insekticidi (Olealuks, Oleoultracid i dr.) radi sprječavanje širenja grinja, sovica i dr. štetnika. Valja znati da su ova sredstva vrlo jaki otrovi, pa se preporuča savjetovati se s fitomedecinarom prije njihove uporabe. U tijeku vegetacije zaštita protiv eskorioze provodi se uvijek kada se upotrebljavaju bakrova sredstva, to je najčešće pred cvatnju, kada se tim sredstvima dodaju i drugi pripravci za suzbijanje peronospore, odn. plamenjače (a to su Mical, Sandofan F i dr.).
Više o bolestima i štetnicima na vinovoj lozi možete pročitati u "Velikom vinogradarsko-vinarskom leksikonu".
Da li znate da su brojni hrvatski uglednici zaslužni za razvoj vinogradarstva i vinarstva kod nas i da su primjerom poticali uzgoj vinove loze i proizvodnju i prodaju dobra vina. Zainteresirani će puno više podataka moći pročitati u Velikom vinogradarsko-vinarskom leksikonu. Zbog ovdje ograničenog prostora spomenimo samo neke od njih.
Mažuranić, Ivan
(1814-1890) pjesnik, hrvatski ban pučanin, kao petnaestogodišnji trećegimnazijalac napisao je i objavio pjesmu posvećenu Vinodolu u kojoj žudi za rodnim mjestom i hvali njegova vina. Ti stihovi glase:
Vinodolski dolče da si zdravo Novigrade pozdravljam te lipo Otkada sam, da ti kažem pravo Pustil tebe lipa moja diko Ne uživan tužan nikad mira Jer ne vidim ja tvoje zidine Jer me tvoje vino jače tira Da nazovem t´ja dobre letine
Praunuka I.M. dr. Ivana Brlić zapisala je, a Z. Turković u knjizi “100 godina vinogradarstva Hrvatske” objavio je dio tih zapisa. Uz ostalo tu stoji: „Prem nije težio ni za titulama ni za materijalnim dobrima-jednoga se ipak nije mogao odreći: vinograda! Tokom cijelog života kupovao je sukcesivno omanje vinograde, tako 1854. u Vrapču, pa 1856. god. Vrhovcu u Zagrebu, pa 1859. god. Prjavicu u Stenjevcu i 1869. god. Bukovac u Remetama. Osim svog osobnog uživanja imao je samo brige, a nikakve materijalne koristi... U mnogim pismima svojoj ženi iz Beča gdje je boravio kao dvorski kancelar, spominje svoju brigu o vinogradu“ ponovno tugujući za tim radosnim trenucima, jer „moglo bi se dogodit da ostanem... još ovdje, a morebit, na žalost moju i preko berbe“
Mihanović, Antun
(1796.-1861.), vojni časnik, diplomat, jezikoslovac, kolekcionar i gospodarstvenik. Autor je pjesme Horvatska domovina (objavljene u „Danici“ 1835.), na čije je riječi skladbu napisao Josip Runjanin (1821.-1878., časnik u Jelačićevoj pukovniji na Banovini). Za vrijeme trajanja Gospodarsko-šumarske izložbe u Zagrebu (od 15. 08. do 16. 10. 1891.) organizirano je i natjecanje za izbor hrvatske himne, te je u konkurenciji mnogih, plebiscitarnom odlukom općinstva ova pjesma i skladba izabrana, a kasnije i proglašena hrvatskom himnom. U toj se pjesmi veliča i vino, što nije slučaj ni u jednoj svečanoj pjesmi u svijetu i to sve do 1991. (tj. sto godina kasnije) kada je Ustavnim amandmanom a potom i zakonom pjesma „Zdravica“ France Prešerena proglašena himnom Republike Slovenije. Ta kitica, (koja se uz još ostalih devet zbog duljine ne izvodi) glasi:
„Vedro nebo, vedro čelo, Blaga prsa, blage noći, Toplo ljeto, toplo djelo, Bistre vode, bistre oči, Vele gore, veli ljudi, Rujna lica, rujna vina, Silni gromi, silni udi, To je naša domovina“.
Od svih Mihanovićevih aktivnosti najmanje se spominje njegova gospodarstvena aktivnost i njegov trogodišnji boravak u Sjevernoj i Južnoj Americi (u razdoblju od lipnja ili srpnja 1828. do sredine ili konca 1831.) s namjerom da se vinu, kako je zapisao Mihanović, „jednom od najplemenitijih i najvažnijih proizvoda prokrči put u američku trgovinu“. Za taj se je daleki put dugo pripremao te napisao „brošuru“ u kojoj obrazlaže svoj pothvat da na tom kontinentu potraži tržišta za domaća hrvatsko-ugarska vina. Iz te se brošure može zaključiti da je Mihanović studiozno analizirao probleme vezane za proizvodnju i trgovanje vinima, a dr. Očak Jelena u svom radu o tom segmentu Mihanovićeve aktivnosti tvrdi kako je „Mihanovićeva studija i njegov put u Ameriku rezultat petogodišnjeg boravka na Rijeci“ gdje je službovao u dva razdoblja (1823.-1828. i 1834.-1835.) i gdje je bio u vezi s Andrijom Ludovikom Adamićem (1767.-1828.) s kojim je radio na oživljavanju riječke trgovine. Rijeka je već tada, a još više u razdoblju između dva svjetska rata bila (uz francusku luku Sete) vodeća tranzitna luka za prijevoz vina iz vinorodnih mediteranskih zemalja u srednju Europu.
Schams, Franjo
(1779.-1839.), farmaceut u Petrovaradinu, povjesničar, a od 1822. neumoran djelatnik na popularizaciji naprednog polj. gospodarstva. Godine 1830. objelodanio je, tada vrlo cijenjenu knjigu “Razmatranje o mađarskom vinarstvu, ili pouka o što boljem unapređenju ove poljoprivredne grane-zasnovane na iskustvu”, pa je i ruski car pozvao autora da u tome podučava tamošnje proizvođače. Veliko je Schamsovo djelo “Mađarsko vinarstvo u svom cjelovitom opsegu, ili potpuni opis svih znamenitih vinogorja mađarskog Kraljevstva, u statističkom, topografskom, prirodoznanstvenom i ekonomskom pogledu”. Ono je tiskano u dva sveska u Pešti 1832. i 1833. U tom su obimnom djelu za nas zanimljiva poglavlja “Pogledi (shvaćanja) o dobrom i običnom vinarstvu”, “Osobita sklonost za vinarstvo kod svih staleža i ljudskih klasa u Mađarskoj”, “Vinogorja u Srijemu, Baranjska županija ili vinogradarsko gorje oko Pečuha i vinogradarsko gorje Villanya”, zatim, “Nešto o vinarstvu u Hrvatskoj”, te “Vinarstvo u Banatu” itd. Tri godine prije smrti S. je počeo s izdavanjem časopisa za uzgoj loze i za pripremanje vina, no, zbog bolesti, a zatim i smrti tiskana su tek tri broja tog lista. Zanimljivo je istaći da je taj izniman stručnjak (kako je o njemu zabilježio Apotekarski časopis-Wien 1908.) pradjed (po majci) velikog hrvatskog književnika A. G. Matoša.
Strossmayer, Josip Juraj
(1815.-1905.) istaknuti crkveni, politički i kulturni djelatnik, srijemsko-bosanski biskup sa sjedištem u Đakovu (od 1850.), mecena i idejni pokretač osnivanja JAZU (1867., od 1991. god. HAZU), u kojoj kako reče “sve struke znanja čovječanskoga zastupane biti moraju”, zatim Sveučilišta (od 1870. do 1880.) na kojem se “sve struke znanosti u sredini našoj i u narodnom duhu predstavljale i podučavale budu” i dr. kulturnih i prosvjetnih ustanova, graditelj.. Po njegovoj želji je za ravnatelja kr. hrv. gosp. učilišta u Križevcima (1860.) imenovan Lambl D. K. Najstariji pisani spomen o vinogr. (koje ovdje egzistira duže od dva tisućljeća) na području Đakova sačuvan je u darovnici kralja Bele (1253.). Đakovački biskupi podižu vinograde u Trnavi (Petar Bakić, 1716.-1749), na položaju kasnije nazvanom Mandićevac (vinograde podiže J. A. Ćolnić, 1751.-1773.), a obnavlja ih i znatno povećava biskup Antun Mandić (1806.-1815.). J. Kuković (1834.-1849.) podiže vinograde na Pisku itd., međutim najveći napredak ova djelatnost bilježi za vrijeme J. J. S. koji sve te nasade obnavlja 1885., a 1897., zbog pojave filoksere, prvi na ovom području uvodi am. podloge, (i za to podiže matičnjak), gradi podrume u Trnavi, Musiću i proširuje onaj u Mandićevcu. Vina se proizvode na, za to doba, najsuvremeniji način, o čemu svjedoče brojna priznanja (izložba u Zagrebu, 1864.; gosp. šum izložba u Beču, 1866.; svjetska izložba u Parizu 1867. i u Beču 1873., izložbe u Trstu 1883., ponovo u Zagrebu 1891. itd.). Đakovačko biskupsko vlastelinstvo, u kojem su vina bila značajan izvor prihoda, po nagovoru biskupa Strossmayera, trošilo je crkveni novac u svjetovne svrhe (donacijama i dodjelom više od tisuću stipendija) i tako, kako reče biskup Strossmayer, vraćalo narodu ono što je njegovo.
Odabrao i pripremio Ivan Sokolić |
