Kolumna - Marko Bilić
Imotske novine, broj. 2- rujan 2004.Vino, lipo ime vino, ono snagu daje, volimo ga mi
Otkako je pisane riječi, piše se o vinu. Danas čak kao hrani, kao antiseptiku i regulatoru mnogih procesa u organizmu. Vino, «piće Bogova» kako kažu stari Grci, sastavni je dio svake literature bilo kao poticaj piscu ili sadržaj samog teksta. Pišući ovaj tekst, sebi sam dao za pravo oboje, kao što je to svojevremeno učestalije znao činiti i umni Tin.Hrvati, dakle i Imoćani, s vinom su nerazdvojni još od stoljeća sedmog. Sebi utvaram da su i naša povijesna gibanja kao naroda baš prema ovim prostorima u velikoj mjeri bila posljedicom jednoglasne odluke Klukasa, Lobelosa, Kosencesa, Muhla i Hrovatosa ohrabrenih vinom naših podneblja.
Na nekakvoj večeri u, recimo, štatijaznam, npr. tadašnjoj Bijeloj Hrvatskoj na stolu se našlo za piće, prstom Božjim, vino iz krajeva koje danas nastanjujemo. Tuga i Buga, pretpostaviti je, nisu večere ni dočekale, nego su negdje u šatoru zakunjale, nacvrcavši se prije toga kakvom našom domaćom lozom. Ujutro, kada se braća i sestre Hrvati ustaše (Nu! Otkud ova protudušmanska riječ, možda je podobnije napisati za njih sedmero ´7up´?) vidjeli su da vina, tek frtalj-dva, ima samo u jednoj tikvi.
"Ljuta rano! Sto mu Panovih parožaka " i slično tome - povikaše... a kad su se pribrali, nazdraviše «na šćesrce» onim vinom što je ostalo te su zadovoljno zaključili da se nema što čekati, već nokat u ledinu i put pod noge pa pravac vinogradima i podrumima gdje ih takvo vino čeka.
Krenuli su, zamišljam ja, prema ovim krajevima i, kako su saznali, prema tada ilirskim zemljama - kod Delmata, Liburna i ostale klape. Mislite li da ovo nije istina, sjetite se našeg pokojnog Jure Ujevića koji je zapisao: «Ako je u vinu istina -svratimo u prvu konobu.»
Došavši k lozi i primivši katoličku vjeru, srodili smo se s vinom pa njime oživljujući uspomenu na Krista, pri večeri i mi stolu njegovu pripadamo. U Prološcu za vrijeme Badnje večeri, dok čestitari pjesmom kroz selo pronose glas i navještaju rođenje Spasiteljevo, redovito uz nazdravljanje bukarom vina kažu: "Kad samo pomislim da je to krv Issoa, odma bi se u njoj udušio " Vino je s nama u satima napora, brige, tuge i radosti, naši stari su bukarom i vinom nazdravljali da utope svakodnevnu muku i prigodno da nazdrave u intimi prijateljstva ili obiteljskog stola.
Prispodoba kaže (tko zna iz kojeg vijeka) kako je u imotskom kraju te godine loza slabo rodila, a teška zima se odužila. Nakon Uskrsa molilo se ružarje navečer u kući, kod komina. Čeljadi puno, vino pred kraj, a do novog uroda treba još mjesece pričekati. Umakla se ona starija, treba na opremanje misliti. Mater kreće moliti: "U prvom otajstvu Radosnom razmišljat ćemo ", baš u trenutku kad glava kuće otpi zadnje gutljaje iz bukare. Zaustavlja je on i reče: "Ne 'š, ne! Vako ćemo večeras molit!: U prvom otajstvu Žalosnom (!) razmišljat ćemo kako je nestalo vina na svadbi u Kani Galileskoj, a evo, Bože, i kod nas nema anjci kapi "
Vino, slično nama, ima svoj životni tijek od burnog početka u vrenju mirnog života do zrelosti i opet burne smrti, vino nestaje na našim nepcima i želučanom vrenju koje nas novom živošću krijepi. Danas, kao i vjekovima prije, Imoćani na svim paralelama i meridijanima, njeguju dobre veze sa starim krajem baš preko vina. Ukoliko se nađete na Zagrebačkom kolodvoru za vrijeme dolaska autobusa iz Imotskog, možete pomisliti da se tu održava sastanak zavičajnog kluba Imotske krajine s obzirom na oveću skupinu Imoćana. Okupljeni zemljaci, koji svojom brojnošću mogu popuniti isti taj autobus koji putnike tek treba iskrcati, zapravo čekaju pakete i, naravno, vino iz starog kraja. Pretpostaviti je da se od svog osnutka do dana današnjeg tim autobusima prevezlo više vina iz Imotske krajine na sve strane svijeta nego što to obavi jedna veća cisterna za cijelog svog prijevozničkog vijeka. Čudilo me svih ovih godina, dok sam na Zagrebačkom kolodvoru čekao demižone s vinom, kako se nitko od nadležnih u imotskom Autopoduzeću nije sjetio i jedan dio prtljažnog prostora priredio za zahvalniji prijevoz vina. Zbog kaotične situacije i poglavito poradi vina, dobro bi bilo, odmah planirati promjenu imena u ImoTRANS, uz spomenutu rekonstrukciju autobusa i ugradnju klima-uređaja kao i stabilizatora koji će demižonama dati malo više stabilnosti i mira na stazama imotskih raseljeničkih legija, kud i naše vino za nama kao krv teče.
Nadam se da će, dok budete čitali ovaj tekst, novi zakon o prometu doživjeti nužne izmjene. Osobno sam imao namjeru iskoristiti posljedice ovog zakona i dobro zaraditi. Otvoriti malu firmu i zaposliti desetak studenata preko ugovora o radu i sa jednim automobilom dostavljati te studente sa vozačkom dozvolom na mjesto vinoprolića, odnosno na mjesta gdje čekaju vesele mušterije pa ih onda naši studenti za prihvatljivu cijenu voze doma u njihovim prometalima. Prilika za zaradu je izvanredna a naročito kada su kakvi svatovi i slične veće proslave. Odustao sam, jer kakve sam sreće, dok sve pripremim i organiziram zakon bi bio ukinut, uostalom još mi nije kasno, ako ne dobijem honorar za ovaj tekst odoh ja u vozač-eskort-taxi-dostavu, pa mlatit pare.
Nedugo nakon donošenja zakona o 0.0 promila pročitao sam u jednom dnevnom listu preporuku čitatelja V. Šeksu da nakon pojedenog slavonskog kulena popije Cocktu, a Sanaderu nakon dalmatinskih srdela da popije Pipi - zanimljivi prijedlozi, pomislih. Naročito stoga što bi i posljedica takve konzumacije u obliku grčeva i proljeva završila u najbližem WC-u. Zašto? Uvjeren sam i zbog toga što se taj zakon popularno naziva «zakon 00», a međunarodna oznaka za zahod također je istog 00 oblika, pa kud će posljedice takvog nula zakona završiti, nego ondje gdje mu i samo ime kaže. Hrvati ne mogu jesti dobro ako vino ne popiju, drugačije je protuprirodno, jednako kao što je protuprirodno nakon domaćeg kulena i srdela piti gazirane bućkalice. Uostalom, vino je najkorisnije od svih pića, najukusnije od svih lijekova, najugodnije od svih živežnih namirnica.
Nisam sadist i našim vlastima želim sve najbolje, ne da zbog ovog zakona izgube pravo donositi nove, bolje i drugačije zakone. Dakle, želim im stabilnu i tvrdu stolicu, (mislim, onu s koje vladaju ) i preporučam im da nakon dobrog jela popiju čašu vina za svoje i za zdravlje cijele nacije. Poslije vina, tko zna, možda će kao naši 7up-preci i po uzoru na njih "jadransko-vinskom orijentacijom" uspjeti Pokrenuti Hrvatsku u pravom pravcu. Vjerujem da bi im i
broj glasova u odnosu na prošle izbore zbog toga porastao barem za mojih 0.08 promila.
Pozdravljam vas uz staru izreku, koju su neki očito krivo pročitali i protumačili, a s kojom se slaže svaki zdravomisleći čovjek današnjice, da ne kažem Imotske krajine:
Ako piješ, ne vodni.
marko.bilic[@]zg.htnet.hr