Lisne uši na jezgričavim voćkama

       Lisne uši se ubrajaju u najvažnije štetnike poljoprivrednih kultura. Poznato je više od 3000 vrsta ušiju i gotovo da ne postoji biljna vrsta koju ne naseljuju. Mali je broj kulturnih vrsta koje napada jedna ili dvije vrsti ušiju, u najboljem slučaju napada ih 5-6 vrsta, a u najgorem više desetaka vrsta.
       Lisne uši su kukci veliki nekoliko milimetara. Imaju 2  para opnenastih krila, kod letećih formi. Usni ustroj je prilagođen za bodenje i sisanje. Imaju nepostojane kutikularne boje, te boja nije identifikacijski faktor prilikom determinacije određene vrste. Neke vrste mogu imati 3-4 forme različitih boja. Morfološke karakteristike mogu se mijenjati prema dobu godine ili klimi. Odlikuju se velikom varijabilnošću oblika. Klasični primjer za to su beskrilne i krilne forme. Neke imaju potpuni razvojni ciklus (holocikličke vrste), dok druge imaju nepotpuni razvojni ciklus (anholocikličke vrste).
        Holociklički razvoj teče na ovaj način: Uš prezimi kao zimsko jaje na zimskom domaćinu (uglavnom drvenasto bilje). Zimsko jaje je sjajno crne boje, dužine oko pola milimetra i lako se uoči  prilikom rezidbe jer često na jednom dužnom metru grane jabuke može biti stotinjak i više jaja (sl. 1). U proljeće kad zatopli iz jaja izlazi uš osnivačica i stvara prve kolonije beskrilnih uši (partenogenetski). Nakon nekoliko beskrilnih generacija, pojavljuje se prva krilata generacija. Sve do jeseni te se generacije izmjenjuju. U proljeće prevladavaju beskrilne generacije, a prema jeseni sve više krilate. Krilate uši mogu ostati na jednom domaćinu ili se seliti na druge, ljetne domaćine. Pred jesen krilati mužjak sa ljetnog domaćina i beskrilna ženka na zimskom domaćinu kopuliraju i ženka odlaže jedno zimsko jaje i ciklus se zatvara.
       Kod anholocikličkog razvoja, tj. vrsta sa nepotpunim razvojnim ciklusom, nedostaje gamogeneza, ne stvaraju se mužjaci i nema kopulacije. Prezimi odrasla ženka i tokom cijele godine je razvoj partenogenetski (nespolni) i viviparan (ženka leže žive ličinke).
Jedna te ista vrsta ovisno o klimatskim uvjetima (npr. Dalmacija i kontinentalna Hrvatska) može biti i holociklička i anholociklička (breskvina zelena uš – Myzus persicae).
       Vezano uz biljke domaćine lisne uši se mogu hraniti i razmnožavati samo na jednoj biljnoj vrsti ili na više biljnih vrsta. U prvom slučaju lisna uš je monoecijska vrsta, no takve su rijetke.
       Lisne uši većinom imaju široki krug domaćina na kojima se hrane i razmnožavaju (zimske i ljetne) i u tom slučaju govorimo o heterecijskim vrstama.
        Lisne uši mogu imati veliki broj generacija tijekom godine (10 – 25), pa i više, šta prelazi stotine milijuna jedinki na godinu. Stoga, već kratko razdoblje povoljnih ekoloških čimbenika rezultira masovnim razmnožavanjem i jakim napadom na kulturne vrste.
       Razvoju lisnih uši posebno pogoduju temperature između 20 i 25 °C i umjerena vlažnost. Temperature više od 35 °C, kao i nagla zahlađenja djeluju negativno na njihov razvoj. Lisne uši imaju dosta prirodnih neprijatelja, a najpoznatiji neprijatelji su im bubamare, grabežljive stjenice, ličinke zlatooka, trčci i osolike muhe. Također ih napadaju i paraziti (osice najeznice) i gljivice.
      Štete koje nanose lisne uši su dvojake : direktne i indirektne. Direktne štete se očituju u ishrani uši na biljkama, dakle sisanju biljnih sokova na organima biljke (lišću, korijenu, stabljici, vlati, klasu, metlici, plodu). Rezultat je kovrčanje lišća, vlati ili stabljike, sušenje na mjestu sisanja, nekrotiziranje tkiva, deformacije plodova, uvijanju mladica, te venućem i propadanjem cijele biljke, u najgorem slučaju, naročito za suše.
       Indirektne štete nastaju kao posljedica lučenja medne rose i prenošenja virusnih bolesti. Mednu rosu posjećuju mravi, skupljaju kapljice i odnose ih u mravinjake kao hranu za ličinke. Stoga je prisutnost mrava siguran znak da je biljka napadnuta lisnim ušima (sl. 3). Na biljne dijelove onečišćene mednom rosom naseljuju se i gljive čađavice koje uzrokuju potamnjenje tih dijelova i slabiju asimilaciju, što rezultira manjim porastom biljke i prirodom. U sjemenskim i rasadničarskim usjevima najvažniju štetu lisne uši čine prenošenjem virusa. Lisne uši su najčešći prenosioci (vektori  biljnih virusa i često štete od virusa gotovo u potpunosti ovise o prisutnosti lisnih ušiju.
 

Najčešće vrste na jezgričavim voćkama

Jabučna zelena uš (Aphis pomi)
        Vrlo je česti štetnik kod nas. Proširena je u cijeloj Europi. Osim jabuke napada krušku, te glog, oskorušu, mušmulu, Cotoneaster i Chaenomeles vrste. Ne migrira s vrste na vrstu te se ubraja u monoecijske vrste.
       Tijelo je dugo 1,5-2 mm, žutozelene boje (sl. 2, sl. 3). Zimska jaja odlaže najčešće na jednogodišnjim izbojima. Javlja se u vrijeme bubrenja pupova. Živi na vršnom lišću. Može imati do 17 generacija. Siše i još zelene neodrvenjene vrškove izboja pa se ti izboji deformiraju i zaostaju u rastu. Prve krilate generacije javljaju se krajem proljeća ili početkom ljeta i šire zarazu dalje u voćnjaku. Pragom odluke za suzbijanje smatra se 10-15 kolonija na 100 izboja vizualnom metodom. Izlučuje mnogo medne rose.
 
Jabučna brašnena ( pepeljasta ) uš  (Dysaphis plantaginea)
       Relativno je velika vrsta, od 1,8 – 2,4 mm. Abdomen je sive boje s velikom tamnom pjegom preko cijelog abdomena (sl. 4, sl. 5). Pokrivena je brašnavim voštanim prevlakama. Proširena je u Europi i većini drugih kontinenata. Važan je štetnik jabuke kod nas. Heterecijska i holociklička je vrsta. Primarni domaćin joj je jabuka ( u toplijim krajevima i kruška ), a sekundarni su joj domaćini biljke iz roda Plantago.
       Stvara velike kolonije na naličju lišća jabuke i na vrhovima izboja. Lišće se kovrča oko srednje žile i to prvo vršno lišće, a zatim žuti i suši se. Izboji zaostaju u rastu, plodovi kržljave i otpadaju. Sisanjem na cvjetovima izaziva deformacije plodova. Uš intenzivno izlučuje mednu rosu.
       Zbog velike štetnosti ove vrste, prag tolerancije je izrazito nizak i iznosi samo 1-2 zaražena lisna pršljena prije cvatnje na 100 pregledanih organa vizualnom metodom. Ovu vrstu treba suzbiti prije cvatnje. Postoje sorte koje su otpornije na ovu vrstu uši.
 
Kruškina brašnena uš (Dysaphis pyri)
       Dužine 1,8-2,5 mm, pokrivena je brašnavom voštanom prevlakom. Primarni je domaćin kruška, a sekundarni su domaćini korovi roda Galium (G. Aparine i G. mollugo). Heterecijska i holociklička je vrsta. Prezimi na kruški, prve generacije sisanjem oštećuju samo vršno lišće. Lišće žuti i kovrća se (sl. 6). Na kruški razvija 3-4 generacije i početkom ljeta seli se na zeljaste korove. Izlučuje obilnu mednu rosu.
 
Jabučne uši šiškarice (Dysaphis devecta i druge)
       Više vrsta ovog roda su česta pojava na jabukama. Uzrokuju vrlo vidljive promjene na lišću jer se zaraženo lišće deformira i dobije jako purpurno crvenu boju (sl. 7). To su velike uši sivkastoljubičaste boje. Navedena vrsta je monoecijska i cijeli život je na jabuci, a ostale vrste migriraju na druge ljetne domaćine. Štete od tih uši su kratkotrajne i najčešće manje, no zato jako uočljive. Uši žive u kolonijama na naličju lišća, pod deformiranim listom.
 
Smeđa kruškina uš (Melanaphis pyraria)
       Malena tamnosmeđa uš, duga 1,3-2,1 mm. Heterecijska i holociklička je vrsta. Na kruški uzrokuje vrlo specifične simptome: transverzalno ili dijagonalno kovrčanje lišća uz srednju žilu (sl. 8). Ljetni su domaćini biljke iz porodice trava (Triticum, Poa, Holcus, Brachypodium, Arrhenatherum). Na ljetnim domaćinima uš mijenja boju. Izlučuje obilnu mednu rosu.
 
Jabučna krvava uš (Eriosoma lanigerum)
       Smatra se da je ova vrsta iz Sjeverne Amerike. U Europu je donesena krajem 18. stoljeća. Vrlo je proširena kod nas i to najčešće u plantažnim voćnjacima, nego u zapuštenim voćnjacima. Ima više razloga za to. Krvava uš rado naseljuje brojne rane nastale rezidbom. Primjena većine sredstava za zaštitu bilja više uništava prirodnog neprijatelja te uši ( osicu Aphelinus mali ) nego što sredstvo uništava uš. Intenzivnija gnojidba te uzgoj u plantažama također poboljšavaju uvjete za pojavu te uši.
       Odrasle uši su crvenosmeđe boje, dužine 1,8 – 2,3 mm. Pokrivene su gustom bijelom voštanom prevlakom pa se uopće ne vide (sl. 9). Ako se prevlaka makne i uši zgnječe, vidi se crvena tekućina. Po tome je dobila ime. Beskrilne su uši duge 1,2 – 2,6 mm. Purpurne su, crvene ili smeđe boje, pokrivene voštanom prevlakom (sl. 10). Na mjestima gdje sisaju stvaraju se izrasline, tzv. rak rane, pa ako se uš i suzbije, rak rane ostaju. Hrane se na korijenju, razvijenim granama i mladim izbojima. Posljedica napada je sušenje grana, pucanje kore i stvaranje rak rana. Na rak rane se mogu naseliti i drugi štetnici (staklokrilka).
       Jabučna krvava uš je monoecijska i gotovo monofagna vrsta jer se uglavnom nalazi samo na jabuci, vrlo rijetko na dunji, a gotovo nikad na kruški. No, na tim kulturama nije štetna kao na jabuci. Može se naći i na vrstama Cotoneaster i Crataegus. Postoje dosta velike razlike u osjetljivosti pojedinih sorti jabuka na napad te uši, no može se reći da su osjetljive sorte Cox´s Orange, Kanada, Boskop, Starking i grupa crvenih delišesa. Otpornije su Jonathan, Ontario, Bobovac, Zlatni Delišes. Kod podloga izuzetno je osjetljiva M9, dok su MM selekcije otpornije. Postoji puno dvojbi oko biologije te vrste. Na jabuci je uvijek anholociklička.
       Ličinke prezime na vratu korijena i debljem korijenju te pukotinama debla i rak ranama grana. Podnose temperature i do – 27 °C. Vrlo rano, krajem zime počinje partenogenetski razvoj. Ima 10-15 generacija godišnje. Uš se uspješno suzbija osicom  Aphelinus mali  stoga se i zaštita prilagođava sredstvima koja ne uništavaju tog parazita. Zimsko prskanje uljanim sredstvima i prskanje insekticidima pred cvatnju kad voštane prevlake koje štite uš još nisu preguste ne utječu negativno na osicu koja tada još nije skroz aktivna.
 

Suzbijanje lisnih ušiju

        Zimskim prskanjem voćaka se uništavaju jaja lisnih ušiju, a u južnim područjima i odrasli oblici nekih vrsta.  U tu svrhu se koriste mineralna ulja ili mineralna ulja u dodatku s organofosfornim insekticidom. Djelotvornost tih sredstava je veća ako se koriste tik prije kretanja vegetacije. Suzbijanje lisnih uši u vegetaciji može se provesti primjenom određenih insekticida. Postoje selektivni insekticidi – aficidi na bazi imidakloprida (Confidor, Boxer, Dali, Rapid), acetampirida (Mospilan, Acelan 20 SP), tiakloprida (Calypso) , tiametoksama (Actara) itd. Djelotvorni su i ostali sistemični pa i neki kontaktni insekticidi.
       Pri izboru treba točno utvrditi namjenu za koju su utvrđeni jer većina insekticida ima dozvolu za primjenu samo na određenim kulturama, npr. samo u voćarstvu, a i tamo samo na nekim vrstama. Biološko suzbijanje je također moguće. Treba svakako obratiti pozornost na rezistentnost lisnih ušiju prema  pojedinim insekticidima, piretroidima naročito, te se treba strogo držati  uputstava primjene i racionalne upotrebe insekticida određene kemijske grupe. Također treba voditi računa da korišteni insekticid bude tolerantan prema biološkim predatorima lisnih ušiju.

 

Nino Ivančan, dipl.ing.agr.