Lisne uši na bobičastim voćkama

       Lisne uši se ubrajaju u najvažnije štetnike poljoprivrednih kultura. Poznato je više od 3000 vrsta ušiju i gotovo da ne postoji biljna vrsta koju ne naseljuju. Mali je broj kulturnih vrsta koje napada jedna ili dvije vrsti ušiju, u najboljem slučaju napada ih 5-6 vrsta, a u najgorem više desetaka vrsta.
        Lisne uši su kukci veliki nekoliko milimetara. Imaju 2  para opnenastih krila, kod letećih formi. Usni ustroj je prilagođen za bodenje i sisanje. Imaju nepostojane kutikularne boje, te boja nije identifikacijski faktor prilikom determinacije određene vrste. Neke vrste mogu imati 3-4 forme različitih boja. Morfološke karakteristike mogu se mijenjati prema dobu godine ili klimi. Odlikuju se velikom varijabilnošću oblika. Klasični primjer za to su beskrilne i krilne forme. Neke imaju potpuni razvojni ciklus (holocikličke vrste), dok druge imaju nepotpuni razvojni ciklus (anholocikličke vrste).
Holociklički razvoj teče na ovaj način: Uš prezimi kao zimsko jaje na zimskom domaćinu (uglavnom drvenasto bilje). Zimsko jaje je sjajno crne boje, dužine oko pola milimetra i lako se uoči  prilikom rezidbe jer često na jednom dužnom metru grane jabuke može biti stotinjak i više jaja. U proljeće kad zatopli iz jaja izlazi uš osnivačica i stvara prve kolonije beskrilnih uši ( partenogenetski). Nakon nekoliko beskrilnih generacija, pojavljuje se prva krilata generacija. Sve do jeseni te se generacije izmjenjuju. U proljeće prevladavaju beskrilne generacije, a prema jeseni sve više krilate. Krilate uši mogu ostati na jednom domaćinu ili se seliti na druge, ljetne domaćine. Pred jesen krilati mužjak sa ljetnog domaćina i beskrilna ženka na zimskom domaćinu kopuliraju i ženka odlaže jedno zimsko jaje i ciklus se zatvara.

Kod anholocikličkog razvoja, tj. vrsta sa nepotpunim razvojnim ciklusom, nedostaje gamogeneza, ne stvaraju se mužjaci i nema kopulacije. Prezimi odrasla ženka i tokom cijele godine je razvoj partenogenetski ( nespolni) i viviparan ( ženka leže žive ličinke).
        Jedna te ista vrsta ovisno o klimatskim uvjetima ( npr. Dalmacija i kontinentalna Hrvatska) može biti i holociklička i anholociklička ( breskvina zelena uš – Myzus persicae ).
       Vezano uz biljke domaćine lisne uši se mogu hraniti i razmnožavati samo na jednoj biljnoj vrsti ili na više biljnih vrsta. U prvom slučaju lisna uš je monoecijska vrsta, no takve su rijetke.
Lisne uši većinom imaju široki krug domaćina na kojima se hrane i razmnožavaju ( zimske i ljetne ) i u tom slučaju govorimo o heterecijskim vrstama.

       Lisne uši mogu imati veliki broj generacija tijekom godine (10 – 25), pa i više, šta prelazi stotine milijuna jedinki na godinu. Stoga, već kratko razdoblje povoljnih ekoloških čimbenika rezultira masovnim razmnožavanjem i jakim napadom na kulturne vrste.

Razvoju lisnih uši posebno pogoduju temperature između 20 i 25 °C i umjerena vlažnost. Temperature više od 35 °C, kao i nagla zahlađenja djeluju negativno na njihov razvoj. Lisne uši imaju dosta prirodnih neprijatelja,a najpoznatiji neprijatelji su im bubamare, grabežljive stjenice, ličinke zlatooka, trčci i osolike muhe. Također ih napadaju i paraziti (osice najeznice) i gljivice.
 
Štete koje nanose lisne uši su dvojake: direktne i indirektne. Direktne štete se očituju u ishrani uši na biljkama, dakle sisanju biljnih sokova na organima biljke ( lišću, korijenu, stabljici, vlati, klasu, metlici, plodu). Rezultat je kovrčanje lišća, vlati ili stabljike, sušenje na mjestu sisanja, nekrotiziranje tkiva, deformacije plodova, uvijanju mladica, te venućem i propadanjem cijele biljke, u najgorem slučaju, naročito za suše.
Indirektne štete nastaju kao posljedica lučenja medne rose i prenošenja virusnih bolesti. Mednu rosu posjećuju mravi, skupljaju kapljice i odnose ih u mravinjake kao hranu za ličinke. Stoga je prisutnost mrava siguran znak da je biljka napadnuta lisnim ušima. Na biljne dijelove onečišćene mednom rosom naseljuju se i gljive čađavice koje uzrokuju potamnjenje tih dijelova i slabiju asimilaciju, što rezultira manjim porastom biljke i prirodom. U sjemenskim i rasadničarskim usjevima najvažniju štetu lisne uši čine prenošenjem virusa. Lisne uši su najčešći prenosioci ( vektori ) biljnih virusa i često štete od virusa gotovo u potpunosti ovise o prisutnosti lisnih ušiju.

 

Najčešće vrste na bobičastim voćkama

 

Velika malinina uš (Amphorophora idaei )

        Svijetlozelena uš sa svjetlosmeđim prsištem (sl. 1). Duga je 2,4 – 4 mm. Proširena je u cijeloj Europi. Monoecijska je i holociklička vrsta, malina joj je jedini domaćin. Prezimi kao zimsko jaje na izbojim maline. Dolazi u malom broju na lišću, ne stvara velike kolonije. Lišće se ne kovrča. Uš prenosi virus mozaika maline, uvijenost lista maline i neke druge viruse.
       Slična joj je vrsta Amphorophora rubi kojoj je domaćin kupina. Starija literatura je navodila te dvije vrste kao jednu. A.rubi je također monoecijska i holociklička te živi samo na kupini. 
 

Mala malinina uš (Aphis idaei)

        Česta je u nasadima malina. Svijetlozelene boje, duljine 1,2 – 1,8 mm (sl. 2). Pokrivena je voštanim prahom. Proširena je u cijeloj Europi. Jaja prezime na izbojima maline. Prve se uši javljaju krajem travnja i početkom svibnja. Stvaraju se brojne kolonije na vrškovima izboja. Izboji se deformiraju i venu, a lišće se vrlo jako kovrča. Ima 8 – 12 generacija godišnje koje se stalno razvijaju. Malina je jedini domaćin.
 

Jagodina lisna uš (Chaetosiphon fragaefolii)

        Anholociklička je i monoecijska vrsta, napada samo jagode (sl. 3). Blijedozelene je boje pa je još nazivaju žutom ili bijelom jagodinom uši. Ima crnosmeđu dorzalnu pjegu, crvene oči i karakteristične dlake na glavi. Duljine je 1,3 – 1,8 mm. Populacija uši maksimum doseže ljeti. Uš je opasna i u malim populacijama jer izlučuje obilje medne rose, a osim toga prenosi i više virusa jagoda. Napada pretežno mlado lišće. Preporučljivo je suzbijanje provesti prije cvatnje. S obzirom na kratko vrijeme do zriobe plodova, mora se paziti na izbor aficida.

 

Jagodina mala lisna uš (Aphis forbesi)

        Proširena je u cijeloj našoj zemlji. Dolazi jednako na divljim i kultiviranim Fragaria vrstama. Tamnozelene je boje, dužine 1,3 – 1,8 mm (sl. 4). Jaja prezime na lisnim peteljkama ili rjeđe, na lišću. Uši osnivačice se javljaju u ožujku. Ima 14 – 16 generacija tijekom godine. Sve se generacije zadržavaju na jagodama. Monoecijska je i holociklička vrsta. Napada lisne i cvjetne drške, cvjetne izdanke i vrhove vriježa jagoda, no često se hrani i na korijenju. Jagodina mala lisna uš u simbiontskom je odnosu s mravima koji oko zaraženih biljaka rade zemljane humke pa mlado lišće etiolira i postaje povoljnije za ishranu ušiju. Uši izlučuju obilnu mednu rosu kojom se mravi hrane. Prenosi nekoliko virusa.
 

Myzus ascalonicus

        Svijetlozelena uš s velikom tamnom pjegom na abdomenu (sl. 5). Duga je 1,3 – 2,4 mm. Izrazito je polifagna vrsta. Dolazi na biljkama iz više porodica. Osim jagodama, veće štete može nanijeti luku, salati, krizantemama i tulipanima. Tijekom zime često dolazi u skladišta gdje se hrani na raznim lukovicama, korijenju povrća i gomoljima krumpira. Anholociklička je vrsta. Prezimi kao odrasla ženka na zimskom domaćinu. Prenosi više od 20 biljnih virusa. Napad ove uši na jagodama deformira plojku i peteljku lista.
 

Ogrozdova lisna uš (Aphis grossulariae)

        Malena je sivozelena vrsta, proširena u Europi. Monoecijska vrsta. Živi na izbojima ogrozda. U proljeće stvara brojne kolonije te uzrokuje vrlo jako kovrčanje lišća i zaustavlja porast izboja (sl. 6). Izlučuje obilnu mednu rosu. Uši migriraju na druge zeljaste biljke, a vraćaju se na ribiz u jesen. Prezimljuju kao zimsko jaje na izbojcima.
 

Ribizova lisna uš (Cryptomyzus ribis)

        Jedan od najvažnijih štetnika ribiza, a može napasti i ogrozd. Svijetlozelene ili žutozelene boje, dužine 1,5 – 2,2 mm. Ima tri crne pruge preko abdomena. Proširena je po Europi. Prenosi neke viruse, ali nevezane za ribiz. Heterecijska je i holociklička vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na izbojima ribiza. U vrijeme otvaranja pupova izlaze uši osnivačice koje naseljuju donju stranu lista. Ostale generacije također žive na donjoj strani lista (sl. 7). Zbog napada list se nabora i na gornjoj strani lista se pojavljuju žute do purpurno crvene mjehuraste pjege i nabrekline (sl. 8). List postaje deformiran, bez lisnog zelenila i propada. To je karakteristična slika po kojoj se ovaj štetnik vrlo lako prepoznaje, pa se već slabi napad može odmah na početku registrirati. Početkom ljeta uši migriraju na sekundarne domaćine, no manji broj uši može u određenim uvjetima cijeli svoj razvoj provesti na ribizu. Sekundarni su domaćini uglavnom biljke iz rodova Stachys i Lamium, te ponekad Galeopsis i Leonurus.
 

Hyperomyzus lactucae

       Srednje je velika uš, duljine 2,0 – 3,2 mm. Ima prepoznatljivu pjegu na abdomenu i zaobljene sifone. Primarni je domaćin crni ribiz, a ljetni domaćin korovi Sonchus vrsta. Razvoj počinju u ožujku stvarajući kolonije na mladim izbojima. Posljedica napada je kovrčanje listova, žute pjege na listovima i kržljavi rast ribiza (sl. 9). Krajem svibnja i početkom lipnja uš se seli na ljetne domaćine, a u rujnu i listopadu se vraća na domaćina – crni ribiz. Iako je primarni domaćin crni ribiz, može se naći i na crvenom ribizu. Utvrđeno je da prenosi oko 12 virusa, nevezane za ribiz.
 

Salatina lisna uš (Nasonovia ribis-nigri)

        Svijetlozelene je do žute boje, katkad crvenkasta, s brojnim tamnim prugama na abdomenu (sl. 10). Sifoni i kauda su tamni. Duljine je od 1,5 – 2,5 mm. Primarni su domaćini biljke iz roda Ribes, dakle ribiz i ogrozd. Sekundarni su domaćini brojne biljke iz porodice Compositae, Scrophulariaceae i Solanaceae. Heterecijska je i holociklička vrsta. Uš prezimi kao zimsko jaje na ribizu i ogrozdu, a potom u proljeće seli na ljetne domaćine. Najviše oštećuje salatu, endiviju, duhan, a od ukrasnih biljaka petuniju. Siše na naličju listova i na cvjetnim stapkama. Prenosi neke viruse.
 

Aphis schneideri

        Monoecijska je vrsta. Napada često crni ribiz, mada se može naći i na drugim Ribes vrstama. Tamne je plavozelene boje. Napada mlade listove te posebno vrškove izboja (sl. 11) . Vrškovi se deformiraju, a internodiji postaju kratki i kržljavi.

 

Suzbijanje lisnih ušiju

 

        Zimskim prskanjem voćaka se uništavaju jaja lisnih ušiju, a u južnim područjima i odrasli oblici nekih vrsta.  U tu svrhu se koriste mineralna ulja ili mineralna ulja u dodatku s organofosfornim insekticidom. Djelotvornost tih sredstava je veća ako se koriste tik prije kretanja vegetacije. Suzbijanje lisnih uši u vegetaciji može se provesti primjenom određenih insekticida. Postoje selektivni insekticidi – aficidi na bazi imidakloprida (Confidor, Boxer, Dali, Rapid), acetampirida (Mospilan, Wizzard), tiakloprida (Calypso), tiametoksama (Actara) itd. Djelotvorni su i ostali sistemični pa i neki kontaktni insekticidi.
       Pri izboru treba točno utvrditi namjenu za koju su utvrđeni jer većina insekticida ima dozvolu za primjenu samo na određenim kulturama, npr. samo u voćarstvu, a i tamo samo na nekim vrstama. Biološko suzbijanje je također moguće. Treba svakako obratiti pozornost na rezistentnost lisnih ušiju prema  pojedinim insekticidima, piretroidima naročito, te se treba strogo držati  uputstava primjene i racionalne upotrebe insekticida određene kemijske grupe. Također treba voditi računa da korišteni insekticid bude tolerantan prema biološkim predatorima lisnih ušiju.

 

Nino Ivančan, dipl.ing.agr.