Krastavost breskve (Fusicoccum carpophilum)
Krastavost breskve ili pjegavost breskve (Fusicoccum carpophilum, Megacladosporium carpophilum) je bolest koja napada divlje i kulturne sorte bresaka. Kulturne sorte ne napada tako često, ali u povoljnim godinama, na manje tolerantnim sortama i u određenim uvjetima, štete mogu biti i na njima poprilične. Na divljim breskvama – Prunus persica sp, dakle onima koje su niknule iz koštice (tzv. vinogradarskim breskvama ), štete mogu biti totalne. Plod je neprepoznatljiv i neupotrebljiv za bilo koji oblik prerade.
Bolest se kod nas javlja na plodovima i grančicama. Vinogradarske breskve mnogi uzgajaju posebno radi ukusnog i aromatičnog ploda, s manjim sadržajem vode u mesu. Kao takve se dosta koriste za preradu i šteta ih je zapustiti. Bolesti posebno pogoduje zapuštena i gusta krošnja. U takvim slučajevima i uz pogodne vremenske uvjete (kišno vrijeme), bolest se pokazuje i na kultiviranim sortama breskve. Kod kultiviranih sorata, razvojem bolesti plod gubi svoju tržišnu vrijednost.
Simptomi: Bolest je vrlo neredovita u svojoj pojavi. Njezin je razvoj u velikoj mjeri ovisan o ljetnim kišama. Kao što je već rečeno, bolest dolazi na plodovima i jednogodišnjim mladicama. U Europi se bolest ne javlja na listovima. Dok su plodovi mali, zaraze nema, i to najvjerojatnije radi velike dlakavosti. Kad plodovi porastu, na pokožici se javljaju tamnosmeđe, gotovo crne pjege, širine 2-5 mm (sl. 1, sl. 7). Broj pjega se brzo povećava ako je kišno ljeto i tom prilikom, pjege se spajaju (sl. 4, sl. 5, sl. 6). Na plodu je pokrivena cijela pokožica (sl. 3). Takav plod u pravilu pukne sve do koštice ili se smežura i zasuši. Berba je izgubljena.
Na neodrvenjelim mladicama nalazimo zarazu tek kasno ljeti, u kolovozu, prvo u obliku crvenkastih pjega (sl. 2) koje kasnije potamne, poput krastavosti. U proljeće su pjege tamnosmeđe i dobro su vidljive. Međutim, iako se radi o krastavosti, kora ne popuca, pa ne nastaje slika tipična za krastavost (fuzikladij kod kruške). Ta se krastavost na mladicama do jeseni izgubi, ali ipak gljiva na mladicama prezimi. Jače zaražene mladice imaju "šugavu" koru.
Biologija: Prezimivši u kori mladica, u lezijama ili "šugi", micelij tvori slijedeće godine nove konidije koje dospiju na plodove. Tu kliju i inficiraju pokožicu ploda, ali samo u slučaju ako je plod dugo vremena dovoljno ovlaživan. To objašnjava zašto se bolest jače javlja samo u kišovitom ljetu. Zatim, što je krošnja breskve zapuštenija (redovita pojava kod vinogradarskih bresaka, jer se uopće ne orezuju), to je zadržavanje vlage u krošnji duže i time je lakša infekcija. Kod kultiviranih sorata, koje se orezuju, bolesti ima puno manje.
Na prvim pjegama razviju se opet konidije i zaraza se dalje širi, prvo po plodovima, a kasnije u kolovozu dalje na mladicama te na njima gljiva prezimi i tako se ciklus obnavlja. Inkubacija je vrlo duga: 25-45 dana na mladici, a 40-70 dana na plodu.
Zaštita :
Tretiranje treba početi već u fazi opadanja lišća, a kad sve lišće otpadne, tretiranje se ponavlja. Suzbijanje se provodi bakrenim preparatima: modrom galicom 2%, bordoškom juhom 3%, Champion 1%, Cuperblau 1%, Nordox 0,2% . Ovo prskanje u opadanju lišća služi i za druge bolesti, prvenstveno za kovrčavost, šupljikavost i bakterijsku palež breskve.
Slijedeća se zaštita provodi na proljeće skupa u programu zaštite kovrčavosti breskve, s istim sredstvima.
Zaštitu nakon prolistavanja, ako je potrebno, treba uklopiti u postojeće programe protiv šupljikavosti i protiv pepelnice sa organskim fungicidima (Kaptan, Polyram, Dithane, Antracol, Rubigan). Obično se provodi zaštita krajem svibnja i početkom srpnja ovisno o vremenskim uvjetima i mogućnostima pojave infekcije. Bolest se javlja u jačoj mjeri samo ako je ljeto kišovito, te je često dostatno samo jedno prskanje između svibnja i lipnja s organskim fungicidima. Smanjenu potencijala bolesti jako pomaže proljetno skidanje zaraženih grančica i već prije spomenuta dobra rezidba voćke.
