Benkovački, najpoznatiji od hrvatskih rosea

ZDRAVICA U Večernjakovu posebnom prilogu Ljeto za stolom predstavili smo najpoznatije vino Vinarije Benkovac

Benkovački, najpoznatiji od hrvatskih rosea

        Preporuka za ljeto 2006. očekivano je iz primorske Hrvatske: lagano ljetno vino benkovački rose. To kvalitetno ružičasto vino benkovačko-stankovačkog vinogorja dobiva se uglavnom od francuskih sorti, napose grenacha crnog. Svijetlocrveno je smećkasta odsjaja, fina i istančana okusa i sortna mirisa, diskretne arome i bouqueta. To se skladno vino, preporučuju sommelieri, jednostavno ljubi s dalmatinskim pršutom, janjetinom i sličnim laganijim, ne samo dalmatinskim jelima. Odlike grožđa loze koja se nosila s jakim ljetnim suncem i hladnim zimskim vjetrovima, oskudnim, ali plodnim tlom, do izražaja najviše dolaze kad je ohlađeno na 12-14°C.

        Najpoznatiji hrvatski rose ponos je polustoljetne Vinarije Benkovac, a o ambicijama s tim vinom više od ičega govore novi nasadi na Korlatu, kamenu krajoliku koji prispominje Mjesečev. Možda će, nakon prvih berbi, turisti i njega dolaziti razgledati kao što razgledaju grad nazvan po hrvatskim knezovima Benkovićima koji su stolovali u Kaštelu, koji je nakon dolaska Turaka u 16. stoljeću pretvoren u utvrdu, a danas u muzej i tumači bogatu povijest i spomenicima bogate okolice.

        Od zadudžbine kneza Branimira iz 9. st. u Šopotu, ostataka rimskih naseobina Asseria u Podgrađu do crkve Sv. Antuna iz 1743. A poslije će sjesti u dubok hlad podruma obrasla bršljanom i kušati što ta zemlja daje. Pa kušajući razgovarati čime se to benkovački rose razlikuje od drugih.

        Rose, dakako, na francuskome znači ružičast, a vinari rose-ima označavaju ružičasto-crvenkasta, a rjeđe i ružičasto-rubinskocrvena, kako mirna, tako i pjenušava vina. No pjenušava vina mogu biti proizvedena ili isključivo od grožđa crnih kultivara ili od bijelih vina kojima je dodana manja količina crnoga vina.

        Proizvodnja ružičastih vina vinarima je velik izazov. Ružičasta grožđa za ružičasto vino, dakako, nema, ali iako ima više načina postizanja boje, svaki je zahtjevan i traži umijeće i strpljenje. Po jednome, primjerice, valja pažljivim muljanjem i brzim odvajanjem soka dobiti samotok, kojem se dodaje prva frakcija laganog tiještenja. Boja koja potječe iz kožice i mesa ovisi o intenzitetu tiještenja. Po drugome nakon muljanja sok i kožica ostaju zajedno te se provodi maceracija. Neovisno o metodi, nakon nekog se vremena s ružičastim vinima postupa kao s bijelima. Iako to nije poželjno, ružičasto se vino može proizvesti i jednostavnim miješanjem mošta bijelih i crnih sorta ili miješanjem crnih i bijelih vina.

        Kako se nekad radilo sve i svašta, iako još sumnjičavo i s obveznim pitanjima je li rose ni jedno niti drugo ili je najbolje iz oba svijeta, je li ružičasto, prazno i malko preslatko ili suho, lepršavo i osvježujuće, i u svjetskoj se ponudi roseima onima što ih prave od grenacha, cabernet sauvignona, merlota ili syraha spominju raskošni, svjetliji i tamniji, u različitim nijansama ružičasti francuski, španjolski, čak mađarski i australski. Uistinu im se vjeruje tek u novije vrijeme.

Autor Božica Brkan